Akademski zbor “Pro musica” postoji od 2001. god. Mo. don Dragan Filipović naziva ovaj zbor Akademski jer okuplja studente koji su glazbeno pismeni, odnosno završili su srednju glazbenu školu, neki studiraju na Glazbenoj kulturi, a nekoliko članova studira na Glazbenoj akademiji. Kako maestro kaže želja mu je bila pronaći mlade ljude, pjevače, koji će se uhvatiti zahtjevnijih stranica glazbene literature, osobito prave vokalne polifonije, koja je u crkvi uz gregorijanski koral, te na neki način obogatiti ove naše prostore, kako duhovnom tako i ostalim vrstama glazbe. Koliko se taj san u početku činio dalek i neostvariv, jer ratne 1993. god. kada je za zborovođu u mostarsku katedralu došao don Dragan Filipović, malo komu je bilo do pjesme, ali kako je Bogu sve moguće, ipak se dogodilo. Na don Draganovu, a i na radost ostalih ljubitelja glazbe u gradu i okolici pojavilo se nešto posve novo, pa su osim pjevača i drugi zavoljeli tu vrstu glazbe, bez obzira da li su i sami glazbenici i da li razumiju ono što ovaj zbor pjeva.

Tijekom izvedbe na jednoj od promocija studenata Teološkog instituta u Mostaru, 2004. god., zbor je odlično otpjevao motet Viadane: Exultate iusti in Domino i natjerao svoga voditelja da pusti suzu radosnicu, i na najljepši mu se način zahvali za cjelokupan trud, rad, muku i veselje uloženo u njihov rast i napredak. Kasnije se pjevala Ave Maria, O bone Jesu od Palestrine, Iubilate Deo od Mozarta, Oče naš iz Dona eis requiem, koji je izveden za tri dana u tri katedrale, u Sarajevu, Mostaru i Šibeniku. Osobito je važan nastup u Šibeniku jer je izveden u čast tragično preminulim vatrogascima na Kornatima. Obitelji poginulih bili su vidno uzbuđeni, prepuni hvale i zahvalnosti za izvedeno djelo, a šibenski biskup msgr. Ante Ivas očiju punih suza pozdravio je pjevače i svirače Simfonijskog orkestra Mostar, a posebno se zahvalio autoru djela mo. don Draganu Filipoviću. Zahvalu je uputio i gosp. Šime Strikoman poznati autor milenijskih fotografija, čiji je bratić također poginuo na Kornatima. Zbor je dva puta izveo oratorij Galiotova pesan, prvi put u kino dvorani u Čitluku povodom 700. Godina prvog spomena imena Brotnjo, a drugi u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače za vrijeme Dana matice Hrvatske. Neki od priznatih glazbenika koji su gledali ovo djelo kažu da je zrelo i za hram hrvatske kulture, odnosno da se bez problema može postaviti i u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Zapaženi su i koncerti u Banjoj Luci, Misa u Rimu za Stepinčevo, koncert povodom 250. god. Mozartova rođenja, molitva za pokojne tj. Dona eis requime, djelo za solo, zbor i komorni sastav izvedeno u Mostaru, Sarajevu i Šibeniku, te manifestacija “Večernjakov pečat” u Kosači gdje je zbor također imao vrlo uspješan i zapažen nastup. Na početku je bilo osam članova da bi se u prošloj godini zbor proširio na trideset i pet članova. Moramo reći, ne umanjujući doprinos drugih zborova, da je zbor “Pro musica” bio nositelj vrlo zahtjevnih projekata u zadnjih pet godina. To dugujemo i svesrdnom zalaganju njihove korepetitorice prof. Marijane Pavlović.

Gaudeamus je zbor mladih osnovan 1997. god., koji većinom okuplja srednjoškolce. Nakon završetka rata i postupnim normaliziranjem uvjeta života u gradu, zborovođe don Dragan Filipović i don Ivan Perić ponudili su skupini mladih osnivanje pjevačkog zbora. Na njihovu, a i našu radost, oni su oduševljeno prihvatili ponuđenu ideju i već za tjedan dana okupilo se preko šezdeset članova. Ako tu pridružimo i tamburaški sastav koji se također zvao “Gaudeamus” a njih je bilo šesnaest, onda dolazimo do jedne vrlo lijepe brojke mladih koji su se odlučili baviti nečim lijepim i kulturnim dajući slavu Bogu i razveseljavajući vjernike na liturgijskim slavljima. Nakon sedam godina tamburaši su se razišli a zbor mladih “Gaudeamus” djeluje i danas i svake nedjelje svojim lijepim pjevanjem uzveličava svetu Misu.

TAMBURAŠKI ORKESTAR
Osim pjevačkih zborova u mostarskoj katedrali osnovan je i tamburaški orkestar. Njegovo stvaranje trajalo je dosta dugo jer je bilo vrlo malo školovanih svirača, pa su zborovođe, don Niko i sestra Gracija, uložili mnogo truda kako u nabavci instrumenata, tako i u uvježbavanje. Članovi orkestra bili su istovremeno i članovi jednog od pjevačkih zborova, a osim dobre volje nisu imali ništa drugo što bi dalo naslutiti da će taj projekt zaživjeti. Međutim, proba za probom, velika upornost don Nike i malo po malo počeli su se stvarati obrisi budućeg orkestra. Vježbalo se iz dana u dan, i od glazbeno potpuno nepismenih ljudi, voljom i upornošću, stigli su do prvog nastupa. Taj prvi nastup bio je za Božić 1988. god. To je bilo nešto potpuno novo za Mostar, pa je zbog svoje neobičnosti, a svakako i lijepog sviranja orkestar, zajedno sa zborom “Marija”, bio čest gost u drugim župnim crkvama i na proslavama patrona župe. Nakon ovoga katedralnog tamburaškog orkestra, utemeljeno je još nekoliko orkestara po našim župama (Polog, Aladinići, Stolac itd.).
Najveću podršku orkestru, kako duhovnu, tako i materijalnu davao je blagopokojni biskup Pavao Žanić, koji je uvijek nalazio vremena doći, pogledati, poslušati, a često i zapjevati s pjevačima i sviračima. Nakon odlaska don Nike i s. Gracije, orkestar preuzimaju don Željko Majić i don Ivo Šutalo koji s orkestrom rade do početka Domovinskoga rata. Kako sa svakim ratom “muze ušute”, tako je bilo i s katedralnim tamburaškim orkestrom. Međutim, dolaskom don Dragana Filipovića i s prestankom ratnih zbivanja, orkestar obnavlja svoj rad i nastavlja tamo gdje je stao. Nedostajalo je instrumenata jer su neki članovi instrumente nosili doma, a neki su izgubili dom u ovome ratu pa tako i instrumente. Katedrala je također bila dobrano uništena, te je malo tko mario za glazbu pa makar ona bila crkvena. Ipak, orkestar nastavlja s radom, i više nego uspješno, na radost svih koji su ih mogli slušati i uživati u njihovoj svirci. Kako život dolazi i prolazi, tako i članovi orkestra idu “rijekom svoga života” koja ih vodi u raznim smjerovima. Kad izgubite nekog na “primu” ili bilo kojem drugom mjestu teško ga je nadoknaditi jer morate nekog drugog pripremati, uvježbavati i potrošiti mnogo vremena. Često su mi voditelji orkestra znali reći da je upravo s tamburašima najteži rad, jer uložite godine truda i muke, a djevojka se uda, mladić oženi, odu studirati u drugi grad ili “rijeka” napravi neki samo njoj znani zaokret i ponovo ste na početku. Hvala Bogu da nam je ipak dao vrsne voditelje kroz ovih skoro trideset godina pa se nadamo da ćemo i dalje slušati i uživati kako u lijepom pjevanju tako i u lijepom sviranju.

Osim zborova u mostarskoj katedrali nakon rata djelovalo je, a i sada djeluje više muških, ženskih i mješovitih klapa. Sve ih je utemeljio i njima ravnao, a i sada ravna don Dragan Filipović, uz pomoć svojih suradnika. Klape većinom pjevaju duhovne, ali i dalmatinske, hrvatske etno i druge pjesme. Sve klape pjevaju na nedjeljnim Misama, ali i drugim prigodama koje se ukažu. Sve su klape nastupale na različitim festivalima i ostvarivale zapažene uspjehe, od Omiša, Neuma, Mostara pa do gostovanja po Italiji, Austriji, Njemačkoj itd.

Ženska skupina “Speranza”
Ženska vokalna skupina “Speranza” osnovana je u proljeće 1994. god. Bile su to ratne godine i u gradu nisu radile sve škole, zapravo malo po malo počele su se ponovno otvarati. Razumljivo je da je tih godina glazbeno-kulturni život pao na minimum. “Speranzu” su sačinjavale djevojke iz našega grada. Po riječima utemeljitelja klape, don Dragana, nakon kraćeg upoznavanja pozvao je djevojke, a one su se rado odazvale pozivu, rado dolazile na probu i kako su same govorile: “Najdraže nam je pjevati u Katedrali na Misi za mlade u 11. sati.” I zaista su pjevale punih osam godina. Osim duhovnih skladbi, na programu su imale i klapske dalmatinske pisme, kao i drugu klasičnu glazbu od najpoznatijih autora. Imale su mnogo zapaženih koncerata, a najznačajniji su izvođeni u Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj, Italiji i naravno BiH. Speranza je snimila i jedan album duhovne glazbe s naslovom Čuj, Gospodine kojega su slušatelji ali i radijske postaje vrlo dobro primile, tako da ga i danas u raznim prigodama emitiraju. Poradi različitih obveza klapa je prestala s radom, ali njezine članice nastavile su s pjevanjem u drugim klapama i zborovima.

Muška klapa “Ero”
Muška klapa “Ero” počinje s radom još 1994. god. Kao i svaki početak, i ovaj je bio težak i mukotrpan. U klapi se izmijenilo mnogo članova. No, klapa je živjela, radila, nastupala u zemlji i inozemstvu. Najzapaženiji nastupi bili su svakako pjevanje svete Mise u Zavodu sv. Jeronima u Rimu gdje je klapa, između ostalog, pjevala gregorijansku Misu, i to na latinskom jeziku. Potom kao prateća grupa uz poznatog estradnog pjevača gosp. Matu Bulića na mostarskim melodijama i osvajanje nagrade “Zlatno sunce Mostara” za najljepše stihove koje je napisao fra Vlado Ereš, naš misionar u Švicarskoj, nekoliko zapaženih nastupa na Etno festu u Neumu, dva nastupa u popularnoj zabavno glazbenoj emisiji HRT-a “Lijepom našom” i na kraju jedan od, članovima klape najdražih nastupa, u povodu 10. obljetnice utemeljenja Druge gardijske motorizirane brigade HVO-a, kada je u vojarni “Stanislav Baja Kraljević” izvedena himna posvećena Drugoj gardijskoj. Tekst i glazbu za himnu napisao je voditelj klape don Dragan Filipović, koji je tom prigodom tadašnjem zapovjedniku Druge gardijske brigade pukovniku Ivici Jerkiću poklonio originalni tekst i CD za uspomenu na taj događaj. Ovdje svakako treba spomenuti da su i dva člana klape bili pripadnici ove postrojbe. Na svom programu, klapa “Ero” je imala klapsku duhovnu glazbu, ali isto tako i glazbu dalmatinskog klapskog podneblja. Klapa “Ero” postoji i danas, ali je zbog objektivnih razloga, a to je odlazak nekoliko članova na rad u druge gradove, na neki način u stanju mirovanja i bez javnih nastupa, iako većina članova pjeva u drugim zborovima koji djeluju pri mostarskoj katedrali.

Ženska skupina “Narenta”
U mostarskoj katedrali djeluje ženska skupina “Narenta” koja je na neki način nastavak skupine “Speranza”. Članovi “Narente” pjevaju i u drugim katedralnim zborovima. Hvale je vrijedno da nalaze vremena za klapsko druženje, osobito što su u klapi većinom gospođe s obiteljima od troje i četvero djece, pa kad i uz takve obveze imaju vremena pjevati i prije svega dolaziti na probe, možemo samo reći: cure, svaka čast! Kao i ostalima klapama i njima je utemeljitelj i voditelj don Dragan Filipović, iako i one imaju nekoliko članova glazbeno obrazovanih koje pokatkad vode probe i uvježbavaju svoje prijateljice i kolegice. Imale su više nastupa na festivalima, i to vrlo zapaženih, osobito na Etno festu u Neumu, gdje su u posljednjih nekoliko godina stalni i vrlo zapaženi gosti, bilo da pjevaju same ili s kolegama iz klape “Ero”, a u toj mješovitoj varijanti su poznatiji kao klapa “Fortica”. Prvi hercegovački Festival klapa održan 2008. god. u Čapljini donio je iznimno zapažen nastup, i bez obzira što nije bio natjecateljskog karaktera svi su im čestitali na sjajnoj izvedi i neslužbeno proglasili “Narentu” najboljima. Djevojke su nastupale i na TV i radijskim postajama, različitim promocijama i naravno na svetim Misama u Katedrali, što je ipak ono najvažnije u životu članica ove skupine, kada su u pitanju nastupi.

Muška klapa “Krš”
Muška klapa “Krš” djeluje godinu dana i mnogo obećava. Svi su članovi srednjoškolci i studenti, pa ako dragi Bog da, da klapa potraje, moći će sigurno puno dati. Svi dosadašnji nastupi su dobro primljeni, a dva najvažnija su nastup u Hrvatskom veleposlanstvu u Mostaru, te sudjelovanje na prvom Festivalu hercegovačkih klapa u Čapljini 2008. godine. Sudjelovali su i u nekoliko zajedničkih projekata s drugim skupinama i zborovima kao što su nastupi u tri katedrale Sarajevo, Mostar i Šibenik, te u oratoriju Galiotova pesan. Opet moram naglasiti da je i ovu klapu utemeljio don Dragan, koji ističe da svi članovi imaju vrlo lijepe i precizne glasove, a na njima je sada samo raditi i vratiti Bogu i narodu talente koje su dobili. Vrijeme je pred njima.

DJEČJI ZBOR “SLAVUJ”

Nakon utemeljenja velikoga zbora “Marija”, bilo je vrijeme okupiti mali, dječji zbor koji je trebao uzveličati liturgijsko slavlje na svetim Misama u devet sati, koje su bile namijenjene najmlađim vjernicima, odnosno osnovnoškolcima.
Utemeljitelji ovoga zbora su č. s. Gracija Akmadžić i don Niko Luburić. Kako su djeca mnogo otvorenija i slobodnija ovaj zbor se vrlo brzo širio te je ubrzo imao oko sedamdeset članova. Dječji je zbor dobio ime “Slavuj”, a u razgovoru s don Nikom saznali smo da je to bilo na inicijativu tadašnjeg urednika “Crkve na kamenu” don Ivice Puljića. On mu je pričao kako je u Trebinju nekada djelovao zbor koji se zvao “Slavulj” i da je bio odličan zbor, pa da bi se tako mogla nastaviti tradicija pjevačkih zborova u našemu kraju. Don Niko je prihvatio sugestiju, ali s jednom malom promjenom, a ta je bila da je ispustio jedno slovo, i od “Slavulja” nastao je “Slavuj”.
Zbor se širio i napredovao. Uskoro s. Gracija i don Niko, zajedno s fra Mićom Pinjuhom i s. Bibijanom Ćurlin organiziraju susrete dječjih zborova u Hercegovini, poznatih pod imenom “Zlatna harfa”, gdje se najbolje mogao vidjeti rad i napredak zborova i njihovih zborovođa. Prvi nastup i prva “Zlatna harfa” održani su 1984. god. u župnoj crkvi Sv. Petra na Kočerinu. Moramo naglasiti da je po riječima svih zborovođa, zbor “Slavuj” bio najbolji. Kao priznanje za najbolju kompoziciju i izvedbu zbor “Slavuj” sljedeće 1985. god. putuje u Đakovo gdje su također imali zapažen nastup, a o tome je pisano u Crkvi na kamenu. Zbor je sudjelovao i na sljedećim “Zlatnim harfama”, a svojim pjevanjem uzveličavao je mnoga liturgijska slavlja diljem naših biskupija.
Danas zborom ravna i vodi ga s. Matea Krešić. Uvijek su bili, a i danas su rasadnik pjevača za velike zborove.