Gaudeamus je zbor mladih osnovan 1997. god., koji većinom okuplja srednjoškolce. Nakon završetka rata i postupnim normaliziranjem uvjeta života u gradu, zborovođe don Dragan Filipović i don Ivan Perić ponudili su skupini mladih osnivanje pjevačkog zbora. Na njihovu, a i našu radost, oni su oduševljeno prihvatili ponuđenu ideju i već za tjedan dana okupilo se preko šezdeset članova. Ako tu pridružimo i tamburaški sastav koji se također zvao “Gaudeamus” a njih je bilo šesnaest, onda dolazimo do jedne vrlo lijepe brojke mladih koji su se odlučili baviti nečim lijepim i kulturnim dajući slavu Bogu i razveseljavajući vjernike na liturgijskim slavljima. Nakon sedam godina tamburaši su se razišli a zbor mladih “Gaudeamus” djeluje i danas i svake nedjelje svojim lijepim pjevanjem uzveličava svetu Misu.

TAMBURAŠKI ORKESTAR
Osim pjevačkih zborova u mostarskoj katedrali osnovan je i tamburaški orkestar. Njegovo stvaranje trajalo je dosta dugo jer je bilo vrlo malo školovanih svirača, pa su zborovođe, don Niko i sestra Gracija, uložili mnogo truda kako u nabavci instrumenata, tako i u uvježbavanje. Članovi orkestra bili su istovremeno i članovi jednog od pjevačkih zborova, a osim dobre volje nisu imali ništa drugo što bi dalo naslutiti da će taj projekt zaživjeti. Međutim, proba za probom, velika upornost don Nike i malo po malo počeli su se stvarati obrisi budućeg orkestra. Vježbalo se iz dana u dan, i od glazbeno potpuno nepismenih ljudi, voljom i upornošću, stigli su do prvog nastupa. Taj prvi nastup bio je za Božić 1988. god. To je bilo nešto potpuno novo za Mostar, pa je zbog svoje neobičnosti, a svakako i lijepog sviranja orkestar, zajedno sa zborom “Marija”, bio čest gost u drugim župnim crkvama i na proslavama patrona župe. Nakon ovoga katedralnog tamburaškog orkestra, utemeljeno je još nekoliko orkestara po našim župama (Polog, Aladinići, Stolac itd.).
Najveću podršku orkestru, kako duhovnu, tako i materijalnu davao je blagopokojni biskup Pavao Žanić, koji je uvijek nalazio vremena doći, pogledati, poslušati, a često i zapjevati s pjevačima i sviračima. Nakon odlaska don Nike i s. Gracije, orkestar preuzimaju don Željko Majić i don Ivo Šutalo koji s orkestrom rade do početka Domovinskoga rata. Kako sa svakim ratom “muze ušute”, tako je bilo i s katedralnim tamburaškim orkestrom. Međutim, dolaskom don Dragana Filipovića i s prestankom ratnih zbivanja, orkestar obnavlja svoj rad i nastavlja tamo gdje je stao. Nedostajalo je instrumenata jer su neki članovi instrumente nosili doma, a neki su izgubili dom u ovome ratu pa tako i instrumente. Katedrala je također bila dobrano uništena, te je malo tko mario za glazbu pa makar ona bila crkvena. Ipak, orkestar nastavlja s radom, i više nego uspješno, na radost svih koji su ih mogli slušati i uživati u njihovoj svirci. Kako život dolazi i prolazi, tako i članovi orkestra idu “rijekom svoga života” koja ih vodi u raznim smjerovima. Kad izgubite nekog na “primu” ili bilo kojem drugom mjestu teško ga je nadoknaditi jer morate nekog drugog pripremati, uvježbavati i potrošiti mnogo vremena. Često su mi voditelji orkestra znali reći da je upravo s tamburašima najteži rad, jer uložite godine truda i muke, a djevojka se uda, mladić oženi, odu studirati u drugi grad ili “rijeka” napravi neki samo njoj znani zaokret i ponovo ste na početku. Hvala Bogu da nam je ipak dao vrsne voditelje kroz ovih skoro trideset godina pa se nadamo da ćemo i dalje slušati i uživati kako u lijepom pjevanju tako i u lijepom sviranju.